U prethodnim nastavcima vodila sam vas kroz jedan dio svog životnog puta.
Pisala sam o odluci koja nije bila laka. O učenju, školovanju, ispitima, strahovima i pitanjima koja su me pratila. Pisala sam o nastanku Anitoucha i posebnom 29. lipnju 2026. godine, kada je ono što je dugo postojalo samo kao moja želja konačno postalo stvarnost.
A sada, kada je taj prvi veliki korak iza mene, sve češće razmišljam o jednom jednostavnom pitanju:
Što čovjek zapravo traži kada kaže da mu treba masaža?
Je li to samo opuštanje napetih mišića?
Je li to bol u tijelu?
Umor nakon dugog dana?
Ili ponekad, uz sve to, tražimo samo sat vremena u kojem ćemo napokon – stati?
Upravo se u tom pitanju susreću dva naizgled potpuno različita dijela mog života.
Moje teološko-filozofsko obrazovanje i moje obrazovanje za masera.
Jedno me godinama učilo promišljati o čovjeku, njegovom dostojanstvu, duši, duhu, vjeri i smislu.
Drugo me naučilo promatrati njegovo tijelo.
A danas sve više shvaćam da između ta dva svijeta ne želim povlačiti oštru granicu.
Jer ispred mene je uvijek isti čovjek.
Tijelo, duh i duša – možemo li ih odvojiti?
Kada govorim o čovjeku, govorim o biću koje ima svoju tjelesnu, psihičku i duhovnu dimenziju.
Tijelo je naša fizička stvarnost – mišići, kosti, organi, krvotok, živčani sustav i svi procesi koji nam omogućuju da živimo.
Kada govorimo o duši, ulazimo u složenije područje. U filozofskom i teološkom smislu govorimo o unutarnjem životu čovjeka, njegovoj osobnosti, volji i osjećajima.
A duh nas vodi prema čovjekovoj otvorenosti onome što ga nadilazi – prema smislu, vrijednostima, savjesti, transcendenciji i odnosu prema Bogu.
U svakodnevnom životu te dimenzije ne možemo jednostavno razdvojiti.
Posebno mi je važna jedna biblijska misao:
„A sam Bog mira neka vas posvema posveti! I cijelo vaše biće – duh vaš i duša i tijelo – neka se besprijekornim, savršenim sačuva…“
(1 Sol 5,23)
Uvijek se zaustavim na riječima:
„Cijelo vaše biće.“
Jer čovjek nije samo tijelo.
Nije samo duša.
Nije samo duh.
Čovjek je cjelina.
Gdje je tu masaža?
Kada sam učila masažu, učila sam tehnike, anatomiju, fiziologiju, indikacije i kontraindikacije.
Ali učila sam još nešto – granice vlastite struke.
Masaža se stručno može opisati kao primjena manualnih tehnika na meka tkiva tijela, pri čemu se različitim pokretima i pritiscima djeluje na tkiva, mišićnu napetost i pokretljivost. Kod mnogih ljudi može pridonijeti osjećaju tjelesnog opuštanja, smanjenju napetosti i subjektivnom osjećaju zadovoljstva.
Ali želim biti jasna.
Masaža nije lijek za sve.
Nije liječenje duše.
Nije duhovna terapija.
Ne zamjenjuje liječnika, fizioterapeuta, psihologa ili psihijatra kada je njihova pomoć potrebna.
I ne zamjenjuje vjeru, molitvu niti čovjekov odnos s Bogom.
Ali masaža ima svoje mjesto.
I to mjesto može biti vrlo vrijedno.
Jer stres nije samo u našim mislima.
Koliko ste puta rekli:
„Samo sam malo pod stresom.“
A onda vas bole ramena.
Vrat je ukočen.
Teško zaspite.
Budite se umorni.
Osjećate kao da se vaše tijelo nikada dovoljno ne opusti.
Stres uključuje stvarne fiziološke reakcije organizma. U tome važnu ulogu ima autonomni živčani sustav, koji sudjeluje u regulaciji brojnih tjelesnih funkcija.
Njegov simpatički dio povezan je s mobilizacijom organizma kada trebamo reagirati na zahtjev ili opasnost, dok je parasimpatički sustav povezan s procesima odmora, oporavka i probave.
Potrebna su nam oba.
Problem nastaje kada predugo živimo kao da moramo biti spremni za još jedan zadatak.
Posao.
Djeca.
Kuća.
Pozivi.
Rokovi.
Financije.
Brige.
„Samo još ovo.“
„Sutra ću se odmoriti.“
A onda nam tijelo nakon nekog vremena kaže:
Dosta.
Što se događa kada nas nešto napokon zaustavi?
Dodir i manualna stimulacija kože i mekih tkiva stvaraju osjetne podražaje koji se prenose živčanim sustavom.
Znanstvena istraživanja masaže i drugih manualnih terapija proučavaju njihov utjecaj na bol, napetost, stres, anksioznost, kvalitetu sna i različite fiziološke pokazatelje.
Rezultati nisu jednaki kod svih osoba i masaži nije opravdano pripisivati čudesne učinke.
Ali ono što mogu reći iz iskustva i onoga što sam naučila jest da masaža kod mnogih ljudi može pridonijeti osjećaju tjelesnog opuštanja i smanjenju napetosti.
I upravo je meni taj trenutak posebno zanimljiv.
Jer kada se tijelo napokon malo smiri, čovjek dobiva priliku – zastati.
A kada zastanemo, ponekad napokon čujemo ono što smo cijeli dan pokušavali potisnuti.
Čujemo svoj umor.
Svoje potrebe.
Svoje misli.
Ponekad čak i ono što nam je u životu važno.
Zato vas želim nešto pitati.
Kakvi ste prema drugima kada ste potpuno iscrpljeni?
Koliko ste strpljivi kada vas cijeli dan nešto boli?
Kako razgovarate sa svojim djetetom, partnerom ili kolegom kada ste pod velikim pritiskom?
A kako razgovarate kada ste odmorni?
Tijelo i naš psihički doživljaj nisu dva potpuno odvojena svijeta.
I zato je važno dopustiti tijelu da ponekad – stane.
„Ljubi bližnjega kao samoga sebe“
Kao teologinja, često se vraćam jednoj Isusovoj rečenici:
„Ljubi bližnjega kao samoga sebe.“
(Mt 22,39)
Godinama često čujemo prvi dio.
Ljubi bližnjega.
Pomozi.
Daj.
Budi dostupan.
Brini.
Oprosti.
Ali mene sve više zaokuplja drugi dio:
„Kao samoga sebe.“
Kako se odnosim prema sebi?
Ne želim ovoj biblijskoj rečenici pripisivati značenje koje ona nema. Isus ovdje ne govori o masaži.
Govori o ljubavi.
Ali upravo zato me taj drugi dio toliko zaokuplja.
Jer prava briga o sebi nije sebičnost.
Ona uključuje odgovornost prema vlastitom životu, vlastitim granicama i vlastitom tijelu.
Koliko dugo možemo davati ako se nikada ne zaustavimo?
To pitanje posebno želim postaviti ženama.
Koliko nas prvo pomisli na sve druge?
Djeca.
Partner.
Posao.
Kuća.
Roditelji.
Ručak.
Obveze.
Sutra ponovno ispočetka.
A kada vas netko pita:
„A kako si ti?“
Koliko puta automatski odgovorimo:
„Dobro sam.“
Jesmo li uvijek dobro?
Ili smo samo navikle da za sebe nemamo vremena?
Briga o sebi nije sebičnost
Brinuti o sebi ne znači prestati brinuti o ljudima koje volimo.
Upravo suprotno.
Ako želimo biti prisutni za druge, moramo ponekad dopustiti i sebi da se obnovimo.
To može biti kvalitetan san.
Šetnja.
Razgovor.
Tišina.
Vrijeme provedeno s osobom koju volimo.
Meditacija.
Molitva.
Vrijeme provedeno s Bogom.
A može biti i masaža.
Ne zato što će riješiti sve naše probleme.
Nego zato što ponekad trebamo jednostavno stati.
Tijelo koje nas nosi cijeli život
Često svoje tijelo počinjemo ozbiljno primjećivati tek kada nas nešto zaboli.
A koliko toga naše tijelo napravi za nas prije toga?
Tijelom ustajemo svako jutro.
Idemo na posao.
Pomažemo.
Nosimo dijete.
Grlimo.
Plačemo.
Smijemo se.
Kleknemo i molimo.
Tim tijelom prolazimo kroz svaki dan – bio on težak ili lijep.
S kršćanskog teološkog gledišta, briga o tijelu nije suprotnost duhovnosti.
Ako život doživljavam kao dar, tada imam i odgovornost prema tijelu kroz koje taj život živim.
To znači brinuti o prehrani, kretanju, snu i zdravlju.
Znači potražiti liječničku pomoć kada nam je potrebna.
Ali znači i dopustiti sebi odmor.
A kada za odmor nema zdravstvenih kontraindikacija, jedan od načina opuštanja može biti i profesionalna masaža.
Moje dvije struke napokon su se srele
Kada danas pogledam svoj život, sve manje vidim dvije potpuno različite profesije.
Vidim dvije perspektive istog čovjeka.
Teologija me naučila pitati:
Tko je čovjek?
Masaža me naučila pitati:
Kako je taj čovjek?
Je li umoran?
Boli li ga nešto?
Je li napet?
Treba li mu pola sata samo za sebe?
Moje teološko obrazovanje naučilo me govoriti o dostojanstvu čovjeka.
Obrazovanje za masera naučilo me koliko je važno poštivati njegovo tijelo, njegove granice i povjerenje koje nam daje kada legne na masažni stol.
I upravo se tu za mene ta dva svijeta spajaju.
U čovjeku.
U Anitouchu ne želim vidjeti samo bolno mjesto
Kada netko dođe zbog bolnog vrata, ne želim vidjeti samo vrat.
Kada dođe zbog napetih ramena, ne želim vidjeti samo ramena.
Želim vidjeti osobu.
Iza napetih leđa možda stoji žena koja je cijeli dan brinula za druge.
Iza bolnih leđa možda je čovjek koji svakodnevno radi težak fizički posao.
Iza ukočenog vrata možda je osoba koja osam ili više sati sjedi pred računalom.
Iza umornog tijela uvijek je – cjeloviti čovjek.
Zato ne želim postavljati dijagnoze koje nisu u mojoj nadležnosti niti obećavati ono što masaža ne može pružiti.
Želim dati ono za što sam educirana.
Profesionalno pristupiti čovjeku.
Razgovarati s njim.
Poštovati njegove granice.
I masažom mu pružiti mogućnost tjelesnog opuštanja i predaha.
To je ono što želim graditi u Anitouchu.
A što je s dušom i duhom?
Tu želim napraviti jasnu razliku.
Vjera hrani moj duhovni život.
U Bogu pronalazim smisao, snagu, zahvalnost i nadu.
Molitva, Božja riječ, sakramenti i odnos s Bogom pripadaju području koje masaža ne može i ne treba zamijeniti.
Masaža pripada tijelu.
Ali ja nisam samo tijelo.
Nisam ni samo duh.
Ja sam cjelovita osoba.
Zato za mene nema proturječja u tome da čovjek njeguje svoju vjeru, radi na svojim odnosima i emocionalnom životu, brine o svom zdravlju i istodobno dopušta svome tijelu da se odmori.
Kada razmišljamo na taj način, možda bolje razumijemo što znači brinuti se o cijelom čovjeku.
Zastanite ponekad – zbog sebe
Ako ste pročitali ovaj tekst do kraja, voljela bih da sada na nekoliko trenutaka ne razmišljate o masaži.
Razmislite o sebi.
Ne o djeci.
Ne o poslu.
Ne o tome što vas još čeka.
Ne o tome što morate napraviti.
Kako ste vi?
Kada ste posljednji put učinili nešto dobro za sebe i svoje tijelo?
Kada ste se odmorili bez osjećaja krivnje?
Kada ste bili u tišini?
Kada ste razgovarali s nekim o onome što vas muči?
Kada ste posljednji put molili ne zato što morate, nego zato što ste jednostavno željeli biti s Bogom?
I kada ste posljednji put sebi rekli:
„I ja trebam malo brige.“
Ne postoji jedna masaža koja će riješiti sve probleme.
Kao što ne postoji jedan odmor, jedan razgovor ili jedna odluka koja će preko noći promijeniti život.
Zato postoje mali izbori koje činimo svakoga dana.
Možemo bolje čuvati svoje tijelo.
Njegovati svoj duh.
Graditi bolje odnose.
Hraniti svoju vjeru.
I možemo zastati prije nego što nas vlastito tijelo prisili da stanemo.
Nemojte čekati da svi drugi budu dobro kako biste se sjetili sebe.
I na kraju…
Ljubite svoje bližnje.
Budite uz njih.
Dajte im svoje vrijeme, pažnju i ljubav.
Ali nemojte zaboraviti one četiri riječi koje često preskočimo:
„Kao samoga sebe.“
Čuvajte svoj duh.
Njegujte svoju dušu.
Poštujte svoje tijelo.
I dopustite si ponekad – samo stati.
Jer možda upravo u tom trenutku tišine shvatimo koliko smo dugo trčali.
I možda tada, kada je tijelo napokon mirno, prvi put nakon dugo vremena ponovno čujemo ono što nam naša duša pokušava reći.
„Čovjek nije samo ono što radi, ono što daje drugima ili ono što od njega očekuju. Čovjek je biće koje zaslužuje zastati, udahnuti i ponovno se susresti sa samim sobom.“
Anitouch – dodir koji njeguje tijelo i vraća mir duši.
